Nova studija objavljena u naučnom časopisu Nature pruža dokaze da nasledna genetika igra značajnu ulogu u tome zašto neki dugogodišnji pušači nikada ne obole od raka pluća, dok se bolest javlja i kod onih koji nikada nisu pušili.
Istraživači su prvi put predstavili dokaze da genetska struktura svakog pojedinca može značajno da utiče ne samo na rizik od nastanka raka, već i na način na koji se tumor razvija nakon oštećenja DNK.
„Ova studija pruža snažan dokaz da nasledni geni mogu imati veliki uticaj na razvoj raka nakon oštećenja DNK“, rekao je Sem Godfri iz organizacije Cancer Research UK.
Utvrđeno je da čak i male nasledne genetske razlike mogu da promene način na koji se tumori razvijaju kod osoba izloženih istim faktorima rizika. Genetska osnova pojedinca utiče na to koje će se mutacije zadržati, kako će tumor napredovati i potencijalno kako će reagovati na lečenje.
„Prvi put smo uspeli da pokažemo koliko genetska pozadina utiče i na procese nastanka mutacija i na puteve koji vode do razvoja tumora“, rekao je rukovodilac istraživanja Dankan Odom.
U okviru istraživanja korišćene su četiri genetski različite grupe miševa, a sve životinje su bile izložene istoj količini dietilnitrozamina, supstance koja oštećuje DNK i može se naći u duvanskom dimu i pojedinim prerađenim namirnicama. Uprkos identičnim uslovima, tumori su se kod različitih grupa razvijali različitim putevima.
Autori studije smatraju da bi ovo otkriće moglo da ima veliki značaj za rano otkrivanje raka, procenu rizika i razvoj personalizovane medicine. Nasledna genetika bi mogla da utiče i na to kako pacijenti reaguju na terapije koje deluju oštećenjem DNK tumora, uključujući pojedine vrste hemioterapije i radioterapije.
„Način na koji pacijenti reaguju na lekove protiv raka verovatno zavisi i od njihove nasledne genetike, što bi u budućnosti moglo da dovede do prilagođavanja dijagnostike i terapije svakom pacijentu“, istakla je Sara Ejtken sa Medicinskog fakulteta Univerziteta Jejla.
Naučnici naglašavaju da su neophodna dodatna istraživanja kako bi se potvrdilo da isti mehanizmi važe i kod ljudi. Ukoliko se to pokaže tačnim, ovo otkriće moglo bi značajno da promeni razumevanje nastanka raka i otvori put preciznijoj prevenciji, ranijem otkrivanju bolesti i efikasnijem izboru terapije.