Danas se navršava 23. godišnjica agresije NATO na Srbiju, odnosno tada Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja je počela 24. marta 1999. godine, a trajala je 78 dana. Formalno, naredbu je, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, što je bio presedan, tadašnjem komandantu savezničkih snaga, generalu SAD Vesliju Klarku, izdao generalni sekretar NATO Havijer Solana.
Klark je docnije u knjizi „Moderno ratovanje“ napisao da je planiranje vazdušne operacije NATO protiv SRJ „sredinom juna 1998. uveliko bilo u toku“ te da je završeno krajem avgusta te godine. NATO agresiji prethodile su neiskrene navodno ponude međunarodne zajednice. Lestvica zahteva, kako je potvrdila i Medlin Olbrajt, podizana je svakodnevno, kako bi Srbija bila optužena da nije prihvatila sporazum.
Prema Vladislavu Jovanoviću, ideja o bombardovanju već tada je bila stara desetak godina, još od vremena kada je Bob Dol u Prištini obećao nezavisnost. Bil Klinton, tada predsednik SAD, delegaciji američkih Srba rekao je da ono što je ponuđeno Miloševiću ni on ne bi potpisao. Sličan komentar je docnije izneo i Henri Kisindžer.
SAD su tokom Hladnog rata izvršile više od 40 vojnih intervencija širom sveta, a posle 1991. sličnih vojnih akcija je bilo neuporedivo više. SRJ je napadnuta kao navodni krivac za humanitarnu katastrofu na Kosovu i Metohiji (neposredni povod bili su događaji u Račku, odnosno opravdanje) kao i neuspeh pregovora o budućem statusu pokrajine koji su vođeni u Rambujeu i Parizu .
U stvarnosti, bila je to podrška terorističkoj organizaciji kosmetskih Albanaca, tzv. OVK, koja je do tada već počinila brojne zločine. Nakon što je Skupština Srbije potvrdila da ne prihvata odluku o stranim trupama na svojoj teritoriji i predložila da snage Ujedinjenih nacija nadgledaju mirovno rešenje sukoba na Kosovu i Metohiji, NATO je 24. marta 1999. u 19.45 časova započeo vazdušne udare krstarećim raketama i avijacijom, na više mesta u Srbiji i Crnoj Gori.
Devetnaest zemalja NATO započelo je bombardovanje sa brodova u Jadranu, kao i iz četiri vazduhoplovne baze u Italiji. Najpre su gađani protivvazdušušna odbrana i drugi objekti Vojske Jugoslavije, i to u Prištini, Batajnici, Beogradu (Rakovica, Straževica), Mladenovcu, i drugde.
Prema podacima Ministarstva odbrane Srbije tokom vazdušne agresije NATO ubijeno je 2.500 civila, među njima 89 dece i 1.031 pripadnik Vojske i policije. Prema istom izvoru, ranjeno je oko 6.000 civila, od toga 2.700 dece, kao i 5.173 vojnika i policajaca, a 25 osoba se i danas vodi kao nestalo.
Prema navodima srpskih stručnjaka, do 10. juna zabeleženo je 18.168 avio poletanja. Po NATO izvorima, naleta je bilo 38.004, od toga 10.484 vatrenih dejstva, dok su ostalo bila izviđanja, avaksi, tankeri. U dejstvima je u prvo vreme učestvovalo dnevno oko 70 borbenih aviona, da bi docnije taj broj bio i oko 400 svakodnevno.
