Za vreme Drugog svetskog rata i nekoliko godina posle rata u Srbiji se nije jela riba iz reke Save.
Pitaš — zašto?
Zbog toga, što je mnoge srpske mučenike, poklane od hrvatskih ustaša, reka Sava nosila prema Beogradu.
Kamom hrvatskih ustaša na koži srpskih novomučenika bilo je urezano: „Srećan put u Srbiju“.
Tela srpskih mučenika koja je voda nosila bliže obali tadašnje Nedićeve Srbije, vađena su i sahranjivana pored obale.
Tela mučenika koja je voda nosila dalje od obala Nedićeve Srbije, plovila su pored Beograda u vode Dunava.
Očevidci govore da su tela iznakaženih Srba stizala čak i do Prahova.
Novomučenici Srbi iz Hrvatske, sahranjivani su kako se moglo u uslovima rata. Obeleženi su improvizovanim krstom. Verovalo se da će njihovi grobovi, kad se rat završi, biti obeleženi, uređeni i opojani po redu i zakonu pravoslavnom.
Dabome, krajnje je vreme da se opet podsetimo.
Rekom Savom u narod Svetoga Save stizale su pošiljke od hrvatskih ustaša u kacama. Na tim kacama je pisalo „Kupus za srpski Božić“. Ustaše su lagale, kace su umesto kupusom bile ispunjene dečijim glavama.
Šta je bilo sa tim dečijim glavama? Gde su sahranjene? Gde im je podignut spomenik?
Ima li dana koji je deci — mučenicima Srbima iz Hrvatske posvećen u kalendaru?
Kada se njima služi pomen i moleban?
Šta o svemu tome znaju mladi Beograđani?
Da su to bile glave dece kojeg drugog naroda, njima bi morao biti posvećen dan u kalendaru!
Ako nije bilo ničega od onog što označava dužnu poštu moramo se bar upitati — zašto smo se i kao narod i kao crkva ogrešili.
Na tvoje pitanje odgovor je jasan.
Da bi smo mirnije spavali u svojoj jugoslovenskoj noći.
Da bi smo zaboravili ono što se može zaboraviti samo po cenu gubljenja svog nacionalnog ponosa i dostojanstva?
Da bi smo udovoljili vođi i učitelju koji nas je uveravao da je u Novoj (njegovoj) Jugoslaviji nacionalno pitanje rešeno na najbolji mogući način?!
Razmisli malo — šta smo time postigli?
Nismo li i time dali šansu sledbenicima hrvatskih ustaša da posle pedeset godina cinično smanjuju broj Srba koje su pobili za vreme Drugog svetskog rata i time stvorili uslove za pojačanje pritiska na nepoklani deo Srba u Hrvatskoj, da nestanu, da se isele, da se ispišu iz svog naroda, da se upišu u Jugoslovene i Hrvate, da delo započeto u jednoj bude završeno u drugoj hrvatskoj državi — pre poslednjeg pogroma od 1991 (primedba uredništva).
Za vreme Nezavisne države Hrvatske, reka Sava nije u Beograd donosila samo unakažena tela srpske dece. Rekom Savom plovile su čitave svadbe, poklani i masakrirani mladenci, kumovi, sveštenik i svatovi. U ovom slučaju nije bilo nikakve šale i podvale kao u slučaju sa „kupusom za srpski Božić“.
Srpske oči su se kočile, užasavale, ali su posle rata zažmurile kao da nisu videle šta su videle!
Gde su te svadbe sahranjene?
Gde je tim mučenicima podignut spomenik?
Ako nije, zbog čega nije?
Reka Sava je donosila srpske mučenike koje su joj donosile i njene pritoke.
Verovatno da je rekom Savom stiglo do Beograda i nešto od onih trista devojaka koje su se, da bi izbegle silovanja ustaša i napad njihovog noža, usmrćivale skakanjem u Drinu.
Da su te devojke mučenice pripadale nekom drugom narodu, da li one ne bi bile proglašene za svetice, a da li ne bi stekle svoj dan u kalendaru?
A one u svom narodu nemaju ni pomena!
Nisu ni opojane ni opevane!
Na šta još treba da se čeka da bi nestala razlika između naše svesti i naših očiju.
Srpskom narodu danas je potrebno više budnosti nego ikada.
Sada su Srbima potrebne straže više nego u bilo kojem ratu.
Straže žive, mrtve straže i straže mrtvih! To Srbi moraju znati ako im je stalo do opstanka!
Među mnogim svojstvima koje smo posle Drugog Svetskog rata do poslednjeg rata (primedba uredništva), izgubili zbog straha od „oslobodilaca“ i „spasioca“ a i „saveznika“ jeste poštovanje naših svetinja, među kojima su svakako i grobovi naših mučenika.
Naša savest se za poslednjih pola veka suprostavljala našim očima. Nagonila ih je da zažmure. Ili, da se ne okreću prema onim stranama sa kojih je reka Sava donosila srpske mučenike.
Jesmo li se istoriji preporučivali za recidiv?
Da! I doživeli ga. I na Kosmetu i u Hrvatskoj i u Bosni…
Zamišljam gradonačelnike Beograda i druge rukovodioce, gradske i republičke, kako svojim gostima pokazuju znamenitosti Beograda. Obavezno im pokazuju Kalemegdansku tvrđavu — a pod njima su u šipražju grobovi srpskih mučenika koje je Beogradu u naručje donela reka Sava. Ti grobovi su nestali iz njihova pamćenja i sa lica zemlje. O tome ćute funkcioneri domaćini i pred svojim gostima i pred svojim narodom.
Neki od aparatčika dozvole sebi da svojim gostima govore o odbrani Beograda 1915. godine. Možda i o majoru Gavriloviću (ne znam da li kažu da je u vreme njihove vladavine major Gavrilović umro i da je sahranjen bez ikakve vojničke pošte). Možda su rukovodioci, gradski i republički, govorili da je major Gavrilović izašao pred vojnike i rekao im da ih je otadžbina izbrisala iz spiskova živih i odredila da umru braneći Beograd. A da li je iko od tih rukovodilaca domaćina pomislio da svojim gostima, strancima, kaže da pod tim Kalemegdanom, u šipražju, leže kosti srpskih novomučenika stradali od noža i malja hrvatskih ustaša samo zato što su Srbi.
Pod zidinama tvrđave na Kalemegdanu su grobovi nekih komunističkih lidera a pod tim zidinama nema spomenika ni jednom srpskom ratniku iz ustanaka, niti su tamo sahranjene velike srpske vojvode: Putnik, Mišić, Stepanović, Bojović, tamo nije bilo mesta ni za majora Gavrilovića — svi su oni na groblju sa svojim narodom. Revolucionari, međutim, nisu hteli sa narodom, ni na groblje!
Na grobovima komunističkih lidera se obnavljaju venci i cveće. Ispod njih, između Nebojšine kule i kapije Eugena Savojskog, zakopani su novomučenici srpski.
Ni belega nad njima!
Ni jednog venca ili cveta! Nikad!
Ni kapi voska!
I država, i narod i crkva — svi su ih zaboravili?!
I crkvene velikodostojnike zamišljam, i oni često imaju svoje goste u Beogradu. Često su to predstavnici drugih crkava, takođe, velikodostojnici. Pretpostavljam da velikodostojnici naše svetosavske crkve, velikodostojnicima drugih konfesija pokazuju srpske svetinje u Beogradu.
Naši crkveni velikodostojnici svakako govore da Beograd ima zaštitnu povelju Svete Petke, čije su mošti bile sahranjene u crkvi Svetog despota Stefana Lazarevića, sina Svetog ratnika, Čestitoga kneza Lazara, Velikomučenika Kosovskog.
Na hramu Svetoga Save na Vračaru blista zlatan krst, blista kupola koja tako ohrabrujuće dominira i odjekuje nad Beogradom. Sa ponosom, naravno, velikodostojnici naše svetosavske crkve govore o tome da se u Beogradu podiže najveća pravoslavna crkva na svetu, ali, ja ne mogu da ne razmišljam kako Sveta Petka ili Sveti Sava — utemeljivač naše srpske crkve i države, gledaju na sve nas, zbog toga što su njegova deca, novomučenici, stradalnici od noža hrvatskih ustaša u šipražju, bez belega?
Ne smeš misliti da nas Sveti Sava ne prekorava zbog toga što smo se tako poneli prema grobovima mučenika njegove svetosavske vere, što nismo odredili dan za pomen tim mučenicima, što smo ih ostavili same, pod teretom zaborava.
Ni Sveti knez Lazar ne oprašta Srbima što nad mučenicima pogrebenim u šipražju već pola veka nije izgovorena molitva za pokoj duša mučenika i za spas duša živih Srba. Sveti knez Lazar, Velikomučenik Kosovski se brine da mučenici iz Hrvatske budu sahranjeni, sačuvani za kolektivno pamćenje. Ali, koja vajda. Nije imao na koga da prenese svoju brigu.
Ni Sveti despot Stefan, pisac „Slova ljubve“, neće se radovati svome spomeniku sve dok su srpski mučenici u njegovom Beogradu bez pomena i bez spomenika. Nije on Beograd učinio prestonim gradom sviju Srba zato da bi on okretao glavu od srpskih novomučenika i živih Srba izvan Srbije!
Uveren sam da se Sveti Sava neće uistinu radovati svome hramu na Vračaru sve dok se njegovoj deci, mučenicima koje je reka Sava donela iz Hrvatske ne podigne dostojan spomenik u Beogradu.
Naša javnost je u poslednje vreme obaveštena da su odnosi srpske pravoslavne crkve i države u najboljem redu.
Ako je to tačno, onda će i mučenici stradali od ustaških zverstava biti vraćeni u naše kolektivno pamćenje i posle pola veka dobiti dostojno spomen obeležje i sve što im kao deci svetosavske crkve pripada.
Danko Popović
Svetosavsko slovo
(članak preuzet iz „Glasa Crkve“, 4/1989) | Vidovdan
Photo nedeljnik.rs
